Odnosi između roditelja i djece spadaju među najkompleksnije ljudske veze. Iako se u idealnom slučaju očekuje ljubav, poštovanje i međusobna podrška, realnost je često puno složenija.
Ponekad se dogodi da odrasla osoba, iako je već formirana ličnost, nastavlja pokazivati intenzivne emocionalne reakcije prema roditeljima, pa čak i često viče na njih.
Psihologija ovakvo ponašanje objašnjava kroz više faktora: djetinjstvo, obrasce komunikacije, nakupljene traume, ali i neriješene emocionalne konflikte.
1. Korijeni u djetinjstvu
Psiholozi naglašavaju da se većina ponašanja odraslih prema roditeljima može pratiti unazad – u djetinjstvo. Ako je dijete odrastalo u domu gdje su vikanje, kritika i konflikt bili uobičajeni oblici komunikacije, ono će nesvjesno usvojiti isti model.
Tako odrasla osoba, iako više nije dijete, ostaje zarobljena u obrascu učenja. Vikanje postaje „jezik“ koji prepoznaje, bez obzira koliko ga možda svjesno osuđivala.
2. Neriješene traume i potisnuti bijes
Mnogi odrasli ljudi nose neizrečene i potisnute zamjerke prema roditeljima: osjećaj da nisu bili dovoljno voljeni, dovoljno podržani ili da su bili nepravedno kritizirani. Kada se takvi osjećaji godinama gomilaju, oni mogu „izbijati“ u obliku čestog vikanja.
Psiholozi to nazivaju reaktivnim ponašanjem – gdje sadašnji povod (npr. bezazlena rečenica roditelja) pokreće lavinu nagomilanog bijesa iz prošlosti.
3. Potreba za emancipacijom
Zanimljivo je da i odrasle osobe, čak i nakon 30 ili 40 godina, mogu osjećati da ih roditelji i dalje tretiraju kao djecu. Ako roditelji zadržavaju kontrolirajući ili previše kritičan stav, odrasla osoba to može doživjeti kao napad na vlastitu autonomiju.
Vikanje u tom kontekstu postaje način borbe za granice – agresivan pokušaj da se izbori prostor i priznanje vlastite zrelosti.
4. Niska tolerancija na frustraciju
Neke odrasle osobe generalno imaju nižu toleranciju na frustraciju. Umjesto da smireno komuniciraju i pregovaraju, oni lako „eksplodiraju“ i koriste vikanje kao ventil za stres.
Ako roditelji nesvjesno dodirnu bolnu temu ili postave zahtjev koji osoba smatra nepravednim, reakcija dolazi burno i glasno.
5. Psihološki mehanizam regresije
Jedan od zanimljivijih pojmova u psihologiji je regresija – kada se osoba u određenim okolnostima vraća na emocionalno mlađu fazu života. Mnogi ljudi, čim uđu u kuću svojih roditelja, počnu se osjećati kao dijete.
Iako su uspješni i odrasli u svim drugim životnim ulogama, u roditeljskom domu ponovno reagiraju kao nekada: burno, emotivno i često – vikanjem.
6. Poruka iza vikanja
Psiholozi često kažu da vikanje nije samo bijes, nego i skriveni vapaj. Kada odrasla osoba stalno viče na roditelje, to može značiti:
„Nisi me nikada čuo, a sada me moraš čuti.“
„Tvoje riječi i dalje bole, iako imam 30 ili 40 godina.“
„Želim tvoje priznanje i poštovanje, ali ga ne dobijam.“
Drugim riječima, vikanje je često simptom duboke potrebe za validacijom i prihvaćanjem.
7. Posljedice za odnos roditelja i djece
Stalno vikanje narušava odnos roditelja i odrasle djece. Kod roditelja izaziva osjećaj nepravde, tuge i krivnje, dok kod odrasle osobe stvara začarani krug grižnje savjesti i ponavljanja istog ponašanja. Dugoročno, veze mogu postati hladne, formalne ili čak prekinute.
8. Kulturološki aspekt
U balkanskom kontekstu, gdje su obiteljske veze izuzetno jake, roditelji često i u poznim godinama nastavljaju zadirati u živote djece – savjetima, kritikama ili pretjeranom brigom. Odrasla osoba, željna vlastite slobode, ponekad reagira vikom jer osjeća da je to jedini način da probije zid roditeljskog uplitanja.
Psihološke posljedice za odraslu osobu
Osoba koja stalno viče na roditelje zapravo sebi stvara dodatni stres. Nakon svakog ispada dolazi osjećaj krivnje, nelagode i unutarnjeg konflikta. To može dovesti do anksioznosti, depresivnih stanja ili problema u drugim odnosima (npr. s partnerom ili djecom). Na taj način neriješeni konflikt s roditeljima postaje obrazac koji se širi na druge relacije.
Kako prepoznati pravi uzrok
Psiholozi savjetuju introspektivna pitanja:
Da li vičem jer me roditelji stvarno sada provociraju, ili jer u meni živi dijete koje je nekad bilo povrijeđeno?
Da li se osjećam neshvaćeno i poniženo kada govorim mirno?
Šta zapravo želim postići vikanjem – da me čuju, da popuste ili da ih kaznim?
Odgovori na ova pitanja mogu otkriti pravi uzrok i pomoći u prekidu destruktivnog obrasca.
Put ka zdravijoj komunikaciji
Promjena je moguća, ali zahtijeva svjesni napor:
Samokontrola i svjesnost – Prepoznati trenutak kada bijes raste i namjerno zastati prije reakcije.
Postavljanje granica – Mirno i odlučno reći roditeljima šta se ne može tolerirati, bez vikanja.
Terapija – Rad s psihologom može pomoći da se razriješe stare zamjerke i traume.
Pisanje – Vođenje dnevnika emocija često otkriva obrasce i pomaže da se frustracije izraze na zdrav način.
Empatija – Podsjetiti se da roditelji, bez obzira na greške, nisu savršeni i da su i sami proizvod vlastitih trauma.
Kada je vikanje znak dubljeg problema
U nekim slučajevima, stalno vikanje na roditelje može biti indikator ozbiljnijih emocionalnih ili mentalnih poteškoća, poput poremećaja kontrole impulsa, neriješenog posttraumatskog stresa ili čak depresije maskirane kroz ljutnju. U takvim slučajevima stručna pomoć je nužna, jer problem nadilazi obične porodične nesuglasice.
Ako odrasla osoba stalno viče na svoje roditelje, psihologija to ne posmatra samo kao problem temperamenta, nego kao složen splet prošlosti, neriješenih emocija i trenutnih dinamika.
Vikanje je često simptom dublje boli, nerazriješenih trauma i potrage za validacijom. Razumijevanje korijena ovog ponašanja prvi je korak ka promjeni.
Umjesto da se odnosi grade na konfliktu i povisivanju tona, zdravija komunikacija, postavljanje granica i eventualna stručna pomoć mogu dovesti do boljeg odnosa – i s roditeljima, ali i samim sobom.
odmorimozak.com
Leave a Reply