U svijetu u kojem se mozak često doživljava samo kao „tvornica sjećanja“ ili „računalo koje procesira informacije“, ruska neuroznanstvenica i profesorica Tatjana Černigovska unosi osvježavajuću dozu stvarnosti. Ona podsjeća da naš mozak nije pasivan organ već živo, aktivno biće koje zahtijeva stalnu pažnju, izazove i – smisao.
Njezina poruka nije usmjerena samo mladima. Naprotiv, obraća se onima koji su zakoračili u treću životnu dob, onima koji su prešli prag mirovine, ali ne žele da im život postane statičan. Prema Černigovskoj, starost nije vrijeme mirovanja, već test za um. A kako taj test položiti s čvrstom ocjenom? Odgovor leži u tri jednostavna, ali moćna pravila.
1. Mozak mora da radi. I to teško.
Najgora stvar koju možete učiniti za svoj mozak je – dosada. Prema Tatjani Černigovskoj, um se ne održava gledanjem serija ili rješavanjem jednostavnih križaljki. On se hrani izazovima. Što teži zadaci, to mozak duže ostaje vitalan i oštar.
Ona ističe kako ljudi koji cijeli život rješavaju složene probleme – znanstvenici, stvaraoci, istraživači – često zadrže mentalnu bistrinu i dubinu sve do duboke starosti. Njihov mozak se ponaša poput maratonca: ne prestaje trenirati, ne ulazi u fazu mirovanja.
Zanimljivo je kako profesorica uočava prve znakove mentalne stagnacije kroz svakodnevne navike. Prisjeća se svoje učiteljice koja je, kada je prestala nositi štikle, zapravo nesvjesno najavila da nešto u njenom umu posustaje. Metafora je jasna: kada prestanemo raditi stvari koje su bile sastavni dio naše osobnosti, um počinje gasiti motore.
Za primjer navodi i svoju baku, koja je u dubokoj starosti znala napamet ogromne stihove koje je naučila još kao dijete. Nije zaboravila ni jedan stih. To je mozak koji ne hrđa, koji ne posustaje – jer je uvijek radio.
Poruka je jasna: mozak traži dnevne izazove. I ne, nije dovoljno otvoriti knjigu tek kad se pitate gdje su vam naočale. Počnite sada – čitajte, učite, rješavajte kompleksne probleme. Znoj na čelu znak je da radite pravu stvar.
2. Život bez smisla je kao pepeo bez plamena
Drugo pravilo tiče se nečega još dubljeg – smisla života. Bez smisla, kaže profesorica, svi pokušaji da aktiviramo mozak padaju u vodu. Možemo raditi Sudoku do sutra, ali ako nemamo unutarnji razlog zbog kojeg ustajemo iz kreveta – sve postaje besmisleno.
Smisao se, prema njezinim riječima, ne stvara u mirovini. On se gradi od ranog djetinjstva, kroz vrijednosti, ciljeve i strasti koje njegujemo. Ako cijeli život trčimo za ukusnom hranom, šopingom i materijalnim stvarima, doći će trenutak kada ćemo se suočiti s prazninom. Tijelo i mozak tada gube motivaciju.
Oštro kritizira društvene mreže, reality emisije i „praznu zabavu“. Gledanje površnih sadržaja, kaže, slično je pokušaju da vodom napunimo kantu punu rupa – trud postoji, ali učinak ne.
Zato potiče svakoga da pronađe ono što im pali iskrice u očima. To ne mora biti grandiozno – može biti vrt, slikanje, volontiranje, pisanje, pomaganje drugima. Bitno je da vas čini živima.
3. Cilj je kompas za mozak
Treće pravilo zvuči jednostavno, ali je temeljno – cilj je nužan. Bez cilja, mozak ulazi u stanje „pauze“, gubi koordinaciju, zaboravlja „kuda ide“. To nije samo metafora: neuronske mreže bez stimulacije – propadaju.
Černigovska to ilustrira jednostavnom slikom: ako šest mjeseci ležimo na kauču, izgubit ćemo sposobnost hoda. Isto se događa i sa mentalnim funkcijama – bez ciljeva, one atrofiraju.
Cilj ne mora biti ogroman. Može biti naučiti novi recept, napraviti kućnu biblioteku, savladati osnove novog jezika. Bitno je da postoji pravac. Jer, želja da „samo živimo“ nije cilj. To je kao da vozimo automobil u krug, bez mape.
Kada imamo cilj, mozak zna zašto postoji. Zna kamo ide. I tada ne pruža otpor – nego surađuje, razvija se, evoluira.
Bistar um nije slučajnost, već svakodnevna odluka
Profesorica Tatjana Černigovska nas podsjeća na jednostavnu, ali moćnu istinu: duhovna svježina i mentalna jasnoća nisu poklon sudbine. One su rezultat svakodnevnog rada, smisla i jasnoće ciljeva.
Kao što se plamen mora stalno potpirivati da ne bi ugasnuo, tako i naš mozak traži pažnju, izazove i svrhu. Starost nije vrijeme kada se gasimo – već trenutak kada provjeravamo koliko smo toga naučili i koliko smo spremni nastaviti rasti.
Zato danas sebi postavite jedno pitanje: Čime hranim svoj um?
odmorimozak.com
Leave a Reply