Kad sam prvi put čula rečenicu da od nekih ljudi treba bježati, čak i kad su ti rod rođeni, iskreno — zasmetalo mi je. Zvučalo mi je grubo, gotovo nezahvalno. Mi smo naučeni da se porodica trpi. Da se krv ne poriče. Da se prašta više nego drugima, jer eto, “što ćeš, naši su”. Ali godine, i nekoliko teških razgovora, nauče čovjeka da bliskost po rođenju nije isto što i sigurnost.
Nekad je baš porodica mjesto gdje se najviše umorimo. Ne zato što ih ne volimo, nego zato što nas tamo najviše boli kad nešto nije u redu. I tu najteže pada priznanje da nas neko ne voli dobro, iako nam je ime zapisano u istom porodičnom stablu.
Nije ovo poziv da se ljudi olako prekriže iz života. Nije ni priča o tome da se svaka svađa pretvara u vječni raskid. Ali postoje ljudi koji ne nose samo svoje probleme. Oni ih sipaju i u tvoj život, polako, kao da je to sasvim normalno. I psiholozi često upozoravaju na to da nije zdravo ostajati pored onih koji nas stalno iscrpljuju, ponižavaju ili prevrtljivo vuku nazad. Posebno kad su to ljudi od kojih bi čovjek, barem u teoriji, trebao dobiti oslonac.
1. Oni koji te stalno ponižavaju, pa kažu da se šale
Ovo je valjda najlukavija vrsta. Takvi ljudi neće uvijek vikati. Nekad će se čak smiješiti dok ti zabadaju riječima malo po malo. Reći će nešto uvredljivo, pa dodati: “Ma znaš da se šalim.” I tu je zamka. Jer ako se naljutiš, ispadneš osjetljiv. Ako šutiš, oni idu dalje.
Poznajem jednu ženu, trideset i nešto godina, koja mi je jednom rekla da joj je majka cijeli život govorila kako “nije za velike stvari”. Nije to govorila svaki dan. Nije to bila otvorena okrutnost. Bile su to sitne rečenice, usputne opaske, komentari o izgledu, poslu, glasu, karakteru. I sve zajedno, nakon godina, napravi duboku ogrebotinu. Čovjek više ni ne zna gdje prestaje tuđi glas, a počinje njegov unutrašnji kritičar.
Takvi ljudi obično tvrde da su iskreni. A zapravo su samo nepažljivi prema tuđim ranama. I to je, po meni, jedan od najgorih oblika “iskrenosti”.
2. Oni koji te drže u osjećaju krivnje
Ovo su ljudi zbog kojih se osjećaš loše i kad nisi ništa napravio. Kad ne dođeš, kriv si. Kad dođeš, nisi došao dovoljno raspoložen. Kad pomogneš, mogli su i više očekivati. Kad kažeš da ne možeš, naprave od tebe sebičnjaka.
Takvi odnosi znaju biti posebno teški u porodici, jer krivnja tada nosi masku dužnosti. “Pa valjda ćeš pomoći, to ti je otac.” “Kako možeš reći ne, to ti je sestra.” “Nije lijepo da se udaljavaš, to su ti najbliži.” I onda sjediš s tom rečenicom u sebi kao s dugom koji nikad ne prestaje.
Ali bliskost ne daje nekome pravo da te emocionalno ucjenjuje. Ne znači da moraš trpjeti samo zato što ste dijelili isti dom, ili isto prezime, ili sjećanja iz djetinjstva. Ako ti se svaka interakcija pretvara u ispit savjesti, ako nakon svakog susreta ideš kući prazniji nego što si bio, onda to nije odnos koji hrani. To je odnos koji troši.
I tu ljudi često griješe: misle da su loši ako postave granicu. A granica nije napad. Granica je self-odbrana. Ponekad vrlo tihi, ali jedini zdrav odgovor.
3. Oni koji nikad ne preuzimaju odgovornost
Ovo su ljudi s kojima je uvijek problem “nešto drugo”. Uvijek je kriv neko treći. Vjetar. Sudbina. Loš dan. Tvoj ton. Tvoja reakcija. Njih nikad. I možda bi čovjek mogao živjeti pored takve osobe da se radi o jednom ili dva slučaja. Ali ako je to obrazac, ako godinama nema ni trunke iskrene odgovornosti, onda si zapravo u odnosu s nekim ko ne želi rasti.
Takvi ljudi vole da sve ostane isto, samo da ti budeš manje osjetljiv, manje zahtjevan, manje glasan, manje svoj. Jer tako je njima lakše. Ne moraju gledati u vlastite greške. Ne moraju se mijenjati. A ti polako naučiš da je bolje prešutjeti nego otvoriti temu, jer ćeš opet završiti kao problem.
Čini mi se da je to možda i najtužniji dio. Ne što te povrijede jednom, nego što te godinama ubjeđuju da pretjeruješ. A nisi. Samo si se umorio od toga da uvijek ti budeš onaj koji razumije, dok tebe niko ne razumije.
Zašto je teško otići od takvih ljudi
Zato što nas odmalena uče da lojalnost znači ostati. Biti tu. Trpjeti. Razumjeti sve. A rijetko nas uče da je i udaljavanje ponekad čin zdravlja. Posebno kad se radi o ljudima koji nas stalno vraćaju na staru verziju sebe — onu nesigurnu, pokornu, zbunjenu.
I još nešto: kad su u pitanju rod rođeni, onda nas često sram bude jači od bola. Lakše je reći “ma tako je kod nas”, nego priznati da nas neko povređuje. Lakše je glumiti da je sve normalno nego se suočiti s tim da nije. Ali tijelo to zna. Zna i nesanica. Zna i stezanje u stomaku prije porodičnog ručka. Zna i to neobjašnjivo olakšanje kad vidiš propušten poziv.
Ne moraš biti grub da bi se zaštitio. Niti hladan. Niti bezosjećajan. Nekad je dovoljno da prestaneš dostupnost davati svima koji je ne zaslužuju. Nekad je dovoljno da kažeš manje. Da se javiš rjeđe. Da ne objašnjavaš sve do kraja. Da izađeš iz razgovora koji te uvijek ostavi umornim.
Možda će neko reći da si se promijenio. Možda će te optužiti da si se udaljio. I vjerovatno jesu. Ali pitanje je — od čega si se tačno udaljio? Od ljudi ili od nečega što te dugo ranjavalo?
Ne znam postoji li savršen odgovor za odnose s porodicom koji bole. U nekim slučajevima se može popravljati. U nekima samo ograničiti šteta. A u nekima je jedini zdrav izbor otići koliko god to zvučalo teško. I možda baš tu počinje prava odraslost — ne u tome da sve izdržiš, nego da konačno prepoznaš ko te slama, pa makar nosio isto prezime kao ti.
*Ovaj tekst je informativnog karaktera i temelji se na općem psihološkom promišljanju, ne zamjenjuje razgovor s psihologom, psihoterapeutom ili drugim stručnjakom. Ako ste u ozbiljno narušenom porodičnom odnosu ili osjećate da vas situacija previše opterećuje, potražite stručnu pomoć.*
Izvor: psihologija24.com
Leave a Reply