Nema čovjeka koji me toliko lako izbaci iz ravnoteže kao netko tko grubo govori o svojoj majci. Ne pričam ovdje o trenucima kad se čovjek posvađa, zalupi vratima ili izleti neka ružna riječ u afektu. To svi znamo. Svi smo mi nekad bili nervozni, umorni, ogorčeni, pa smo rekli nešto što ne bismo trebali. Pričam o onom hladnom, dugotrajnom ponižavanju. O ponašanju koje ne izbije iz bijesa, nego iz nečeg tvrđeg. Iz prezirа. Iz uvjerenja da je majka tu da podnosi sve, da šuti, prašta i guta.
A nije.
Majka nije štit od posljedica. Nije biće koje je stavljeno na zemlju da prima uvrede, poniženja i nezahvalnost bez traga. I koliko god nekome to zvučalo previše strogo, vjerujem da čovjek koji povrijedi majku ne prolazi nekažnjeno. Možda ne odmah. Možda ne onako kako zamišlja narodna priča. Ali nešto se u njemu, i oko njega, počne lomiti.
Ne pišem ovo iz neke želje da moraliziram. Više iz osjećaja da previše ljudi danas olako govori o majci, a premalo razumije koliko je taj odnos dubok. Majka je često prva osoba koja vidi dijete kad nije lijepo, kad plače, kad se boji, kad je ružno prema svijetu pa i prema njoj. I baš zato je njezin bol posebno teška. Jer dolazi od onoga kome je dala najviše godina, sna, tijela, energije i živaca. Nekad i vlastitog zdravlja.
1. Bezobrazluk koji se ponavlja
Postoji razlika između neslaganja i bezobrazluka. Neslaganje je ljudsko. Bezobrazluk je izbor. I to onaj koji se lako nauči ako se jednom shvati da majka neće odmah otići, nije je lako slomiti i vjerovatno će opet nazvati, opet pitati jesi li jeo, opet prenijeti neku kesu na tri kata bez lifta.
Tu počinje opasnost. Ljudi uzmu majčinu dobrotu kao dozvolu za loše ponašanje. Odgovaraju povišenim tonom, prekidaju je usred rečenice, ismijavaju njezine navike, govore joj da je dosadna, glupa, zastarjela. Neke majke to nose šutke. Osmjehnu se, okrenu temu, kažu: “Ma nije ništa.” Ali jeste nešto. Sve ostaje negdje unutra.
Mislim da je bezobrazluk prema majci jedan od onih grijeha koji čovjeka prvo ogole iznutra. Naučiš biti zao prema nekome ko te voli bez uslova, i onda ti ta ista oštrina pređe i na druge odnose. Na partnera. Na djecu. Na kolege. Kao da se duša navikne da joj je normalno gaziti preko nježnosti.
2. Zaborav svega što je učinila
Ovo je možda još teže za gledati. Ne kad netko viče na majku, nego kad je potpuno izbriše iz vlastite priče. Kao da mu je sama pala s neba, pa sad “samo traži pažnju”. A ta žena je nekad nosila dijete devet mjeseci, ustajala noću, radila bolesna, krpala kraj s krajem, odricала se svojih želja da bi njezino dijete imalo makar nešto.
Zaborav je čudan. Nije uvijek zlonamjeran na početku. Nekad je samo posljedica toga da čovjek predugo živi u vlastitoj ljutnji. Navikne se da gleda samo ono što mu je falilo, pa više ne vidi što je dobio. A to zna biti opasno, jer kad izgubiš osjećaj zahvalnosti, izgubiš i mjeru.
Ne govorim da majke nikad ne griješe. Naravno da griješe. Ima majki koje su bile hladne, stroge, preplašene, umorne od života. Ima i teških priča. Nije svaka majka nježna slika iz reklame. Ali čak i kad je odnos složen, čak i kad nosi rane, postoji razlika između poštenog suočavanja i potpune nezahvalnosti. Jedno traži istinu. Drugo traži samo da se zaboravi sve dobro.
3. Ponižavanje pred drugima
Ovo mi je posebno ružno. Kad netko u društvu govori o majci kao da je smiješna, smetnja ili teret. Kao da ga je sram što dolazi iz kuće u kojoj je ta žena radila, štedjela, grijala ga i čuvala. Nekad to izgleda kao šala, ali nije uvijek šala. Nekad je to potreba da se pred drugima prikažeš važnijim tako što umanjiš onoga tko te rodio.
A istina je da čovjek najviše kaže o sebi upravo onda kad razgovara o majci. Tko se stidi njezine jednostavnosti, tko ismijava njezin naglasak, odjeću, vjeru, posao, godine, taj uglavnom ne zna što bi s vlastitim porijeklom. Pa ga napada. Kao da će tako postati urbaniji, pametniji, uspješniji. Neće. Samo će biti tužniji.
Majka može biti skromna žena, neškolovana, tiha, možda i naporna ponekad. Ali ako je nosila svoju porodicu na leđima, vrijeđati je pred drugima znači stajati na nečemu što ti je ona sagradila i još pljuvati po tome. To je grijeh koji ne traži kaznu izvana. Već ga čovjek nosi u načinu na koji ga drugi jednog dana gledaju, čak i kad ništa ne kažu.
4. Ravnodušnost kad ostari
Ovo je, po meni, najteže. Ne dramatična svađa, ne jedna teška rečenica, nego tiha ravnodušnost. Kad majka ostari, uspori se, ponavlja priče, zove češće, treba pomoć, a sin ili kći odjednom nemaju vremena. Uvijek je nešto važnije. Posao, obaveze, partner, put, umor, “javim se kasnije”.
I znam, život stvarno zna biti lud. Nije svatko u mogućnosti biti svaki dan uz roditelja. Nisu svi odnosi zdravi. Neki ljudi imaju i vrlo ozbiljne razloge za distancu. Ali govorim o onoj običnoj, hladnoj ravnodušnosti koja nastane kad čovjek prestane gledati majku kao osobu, a počne je gledati kao stavku koju treba odraditi.
Kad sam prvi put vidjela stariju ženu kako sama sjedi u ambulanti i drži vrećicu s nalazima, nešto me presjeklo. Možda zato što mi je podsjetila na moju majku, na sve one žene koje cijeli život nose tuđu težinu, a kad im zatreba ruka, odjednom se svi “ne mogu danas”. E, tu se vidi čovjek. Ne u tome koliko govori da voli majku, nego koliko joj se stvarno zna približiti kad više nije jaka kao nekad.
Ne mislim da je potrebno idealizirati odnos majke i djeteta. To bi bilo neiskreno. Ima tu i rana, i dugova, i nerazumijevanja koja nose godine. Ali baš zato me boli kad neko olako povrijedi majku. Kao da ne shvaća da to nije samo jedan odnos. To je korijen. A kad diraš korijen, cijelo stablo osjeti.
Možda sam preoštar u ovome, ali iskreno, neke stvari zaslužuju oštrinu. Ne zbog osvete, nego zbog opomene. Jer čovjek koji je sposoban biti bezdušan prema majci često misli da je samo “snažan”, “iskren” ili “ne trpi gluposti”. A možda je jednostavno zaboravio ko ga je prvi naučio šta znači ljubav, iako to nije umjela objasniti riječima.
Ako se danas javiš majci samo da pitaš kako je, možda to nije malo. Možda je baš to ono što jedna žena čeka cijeli dan. I možda ćeš tek kasnije razumjeti koliko je malo potrebno da se ne budeš od onih koji ostavljaju gorčinu iza sebe.
*Ovo je osobno razmišljanje, ne stručni savjet. Ako imate teške odnose u porodici ili vas takve teme jako pogađaju, razgovor s psihologom ili drugim stručnjakom može pomoći da sve to sagledate mirnije i sigurnije.*
Izvor: psihologija24.com
Leave a Reply