Zamisli ženu od glave do pete u najskupljim brendovima, torba “Gucci”, naočale “Prada”, štikle koje koštaju kao prosječna plata – ali čim progovori, pogledaš je drugi put i pomisliš: “Ala je seljanka.” Ne zbog novca, ne zbog porijekla, već zbog jednog jedinog detalja koji razotkriva sve: ponašanje i maniri.
Brendovi mogu da se kupe na kartice, na rate, na popustu. Ali ono što zaista odvaja damu od “teške seljanke” ne možeš platiti – moraš naučiti, izgraditi i živjeti svaki dan. U nastavku ćemo proći kroz ključne signale koji razotkrivaju nečije pravo lice, bez obzira na to šta piše na njenoj torbi.
Zašto brendovi ne mogu sakriti “seljanku” u nama
Skupi logo na torbi često djeluje kao “štit” iza kojeg se ljudi kriju kada nisu sigurni u sebe. No, psiholozi godinama ponavljaju da se pravi utisak o osobi formira u prvih 7–10 sekundi – i to više na osnovu tona glasa, držanja i ponašanja, nego na osnovu odjeće.
Brend ne mijenja karakter. Možeš obući “Gucci”, “Pradu”, “LV”, ali ako:
vrištiš u lokalnoj kafani na konobara,
lupaš vratima jer nije bilo mjesta za parking,
snimaš sve i svašta za društvene mreže samo da bi se pohvalila,
ljudi će zapamtiti to – ne etiketu na tvojoj haljini.
Postoji i društveni fenomen “loud luxury” – glasnog luksuza: ljudi koji moraju da viču brendovima, logotipima i objavama koliko vrijede, jer u sebi ne osjećaju vrijednost. Najčešće upravo tu nastaje kontrast “skupe garderobe” i “jeftinog ponašanja”.
Jedan detalj koji te nepogrešivo odaje: kako se ponašaš prema drugima
Ako postoji jedno mjerilo po kojem te ljudi čitaju bolje od bilo kojeg CV-a ili brenda, to je kako se odnosiš prema drugima – posebno prema onima od kojih “nemaš koristi”.
“Teška seljanka” se najbrže otkrije u situacijama kada:
priča s konobarom, čistačicom, prodavačicom – bahato ili s visine,
u saobraćaju viče, trubi, psuje jer “ona žuri”,
na šalteru preskače red “jer se žuri”, ne mareći za ostale,
u društvu ismijava slabije, nesigurnije ili one koji se ne oblače kao ona.
Možeš hodati u najjeftinijim patikama, ali ako imaš pristojnost, empatiju i mjeru – ljudi će te doživjeti kao damu. Možeš hodati u štiklama od 500 eura, ali čim konobaru dobaciš “Brže malo, šta čekaš?”, maska pada.
Govor tijela: hod, držanje i izraz lica sve govore
Mnogo prije nego što iko pročita natpis na tvojoj torbi, čita tvoj govor tijela. Pravi finski psiholozi i HR stručnjaci tvrde da kandidatkinje često “padaju” na intervjuu ne zbog CV-a, već zbog načina na koji ulaze u prostoriju.
Ponašanje koje odaje “tešku seljanku”:
Hod kao da posjeduješ ulicu – ne samopouzdano, već bahato, gaziš pogledom sve oko sebe.
Mrgodan ili nadmen izraz lica – kao da su svi ispod tebe.
Previše gestikulacije i vikanja – teatralnost, sklanjanje pažnje na sebe po svaku cijenu.
Upadanje u tuđi prostor – prilaziš preblizu, diraš ljude, guraš se bez izvinjenja.
S druge strane, elegancija u govoru tijela je tiha: uspravno držanje, smiren hod, diskretan osmijeh, pogled koji ne bježi, ali ni ne napada. To je razlika između prisustva i poziranja.
Jezik i komunikacija: rečenice koje ruše svu “Pradu”
Nijedan ruž, ni frizura, ni torba ne mogu da spasu dojam ako iz tvojih usta izlazi vulgaran, agresivan ili primitivan govor. Čim otvoriš usta, postaje jasno ko si.
Tipični signali “seljanke” u govoru:
Stalno psovanje – psovka svaka druga riječ, posebno u javnosti.
Ogavljenje drugih žena – “vidi je kako se obukla”, “šta ona glumi, jadnica”.
Hvalisanje novcem – “Meni je to sitnica”, “ma ja to sve plaćam kešom”.
Ogromna potreba da se istakne “ja, ja, ja” u svakoj priči.
Elegantna žena ne mora imati univerzitetsku diplomu, ali ima kulturu izražavanja:
zna reći “hvala”, “molim”, “izvini”,
sluša više nego što priča,
ne omalovažava tuđe zanimanje, izgled ili stil,
zna stati na kočnicu kad vidi da njene riječi nekoga povrjeđuju.
Odnos prema novcu i stvarima: razlika između stila i kompleksa
Možeš odmah prepoznati da li neko nosi brend iz ličnog stila ili iz kompleksa. Prvo je mirno i nenametljivo, drugo je glasno i očajnički.
“Teška seljanka” u luksuzu se često ponaša ovako:
Kupuje brendove na rate samo da bi slikala torbu za društvene mreže.
U svakoj trećoj rečenici spominje gdje je šta kupila i koliko je platila.
Gleda s visine one koji nose “no name” odeću.
Ne zna kombinovati odjeću, ali je uvjerena da brend sve spašava.
S druge strane, žena sa stilom:
kombinuje skupe i jeftine komade bez ikakvog kompleksa,
ne priča o cijenama – priča o tome kako se u tome osjeća,
više ulaže u urednost, kroj i kvalitet nego u logo,
čuva stvari i zna im vrijednost, ali se ne veže za njih kao za identitet.
odmorimozak.com
Leave a Reply