Djetinjstvo bi trebalo biti sigurno mjesto, ali za mnoge ljude ono je bilo bojno polje. Možda danas imate anksioznost, depresiju, probleme u odnosima ili stalni osjećaj da s vama “nešto nije u redu”, a ne možete jasno objasniti zašto. Kada se okrenete unazad, u djetinjstvu možda vidite samo rečenicu: “Pa ništa strašno se nije desilo, drugi su imali gore.” I upravo tu počinje problem – ono što ste preživjeli možda nije bilo “vidljivo nasilje”, ali je bilo dovoljno da vašu psihu trajno obilježi.
Zašto nas djetinjstvo “proganja” i kad mislimo da smo sve preboljeli
Djetetov mozak je poput mokrog betona – sve što se na njega utisne dok je još mekan, kasnije se stvrdne u obrazce razmišljanja, osjećanja i ponašanja. Ono što se desi između 0. i 18. godine:
oblikuje način na koji vidimo sebe (vrijedan sam / bezvrijedan sam),
definiše koliko vjerujemo drugima (svijet je siguran / svijet je opasan),
postavlja “termostat” za emocije (smijem osjećati / moram potisnuti).
WHO i brojna istraživanja o ACE (Adverse Childhood Experiences – štetna iskustva u djetinjstvu) pokazuju da ljudi s više traumatskih iskustava u djetinjstvu imaju puno veću vjerovatnoću da kasnije razviju anksioznost, depresiju, ovisnosti, hronične bolesti pa čak i kraći životni vijek. Nije riječ o slabom karakteru, već o biološkim promjenama u mozgu i nervnom sistemu.
1. Emocionalno zanemarivanje: “Niko me zaista nije vidio”
Mnogi odrasli s anksioznošću i depresijom nisu doživjeli “velike” traume, ali su odrasli u kućama gdje su njihove emocije bile ignorisane, ismijavane ili kažnjavane. To se zove emocionalno zanemarivanje.
Kako je izgledalo tada
Možda ste često čuli rečenice:
“Ma ne glupiraj se, nije to ništa.”
“Prestani plakati ili ću ti dati razlog za plakanje.”
“Ti uvijek nešto dramatizuješ.”
“Nemaš ti šta biti tužan, imaš krov nad glavom.”
Umjesto da vas neko umiri, zagrlI i pomogne vam da razumijete svoje emocije, naučili ste da je osjećati – sramota.
Kakve tragove ostavlja danas
U odrasloj dobi to se često pretvara u:
probleme s prepoznavanjem vlastitih emocija (“ne znam šta osjećam, samo mi je teško”),
stalno podcjenjivanje sebe (“drugi imaju gore, što se ja uopće žalim”),
teškoće u traženju pomoći jer osjećate da “nemate pravo” na podršku,
unutrašnji glas kritičara koji vas neumorno napada.
Na van može izgledati da ste funkcionalni – imate posao, porodicu, obaveze – ali unutra vlada praznina, tuga i iscrpljenost. To je klasičan temelj za depresiju.
2. Odrastanje uz stalnu kritiku i sramoćenje
Ako ste odrastali uz roditelje koji su vas stalno kritikovali, uspoređivali s drugima ili ponižavali pred drugima, vrlo je vjerovatno da danas živite s dubokim osjećajem da “nikad niste dovoljno dobri”.
Rečenice koje uništavaju samopoštovanje
Možda i danas čujete u glavi:
“Šta će drugi reći?”
“Pogledaj kako je tvoja sestra/polubra brat uspješnija od tebe.”
“Ti si nesposoban, ja ne znam šta će biti od tebe.”
“Ko će te takvog/takvu trpiti?”
Ove poruke se u djetinjstvu urežu kao unutrašnji program. Kao da ste instalirali aplikaciju u glavi koja vas stalno sabotira.
Kako se to manifestuje u odrasloj dobi
Rezultat toga često je:
anksioznost u društvenim situacijama (“sigurno misle da sam glup/glupa”),
perfekcionizam – radite sve savršeno iz straha od kritike, ne iz ljubavi prema sebi,
strah od greške, zbog kojeg propuštate prilike,
sklonnost toksičnim partnerima koji nastavljaju isti obrazac ponižavanja.
Psihički, ovo je kao da cijeli život trčite maraton dok vas neko gađa kamenjem. Ne čudi što se tijelo i um iscrpe do tačke anksioznosti i depresije.
3. Život u haotičnom, nasilnom ili nepredvidivom domu
Još jedan snažan “otrov” za dječiju psihu je odrastanje u atmosferi straha i nepredvidivosti. To ne mora biti samo fizičko nasilje – dovoljno je stalna vika, svađe, prijetnje, alkoholizam, finansijska nestabilnost, dramatični raskidi, ili član porodice s ozbiljnim psihičkim problemima.
Kad se nikad ne zna “kad će eksplodirati”
Dijete koje živi u takvom okruženju razvija hiperbudnost – mozak je stalno u stanju pripravnosti:
sluša ton vrata kad se otvaraju – da li je neko pijan, ljut ili miran,
čita lice roditelja da predvidi hoće li biti svađe,
uči da hoda “na prstima” da ne bi izazvalo bijes.
To stanje konstantnog opreza remeti nervni sistem. Kortizol (hormon stresa) je hronično povišen, a tijelo se nikada zaista ne opušta.
Kakve posljedice nosi u odrasloj dobi
U odraslosti se to često pretvara u:
generaliziranu anksioznost – stalni osjećaj da “nešto loše samo što nije”,
napade panike, posebno u situacijama koje podsjećaju na prošlost (vikanje, konflikti, alkohol),
probleme sa spavanjem, migrene, bolove u stomaku bez jasnog fizičkog uzroka,
nemogućnost opuštanja – čak i na odmoru osjećate krivicu ili nelagodu.
Vaš nervni sistem je “naučen” da svijet nije siguran, pa reaguje kao da ste stalno u opasnosti, iako realne opasnosti više nema.
4. Uloge koje ste morali preuzeti prerano (parentifikacija)
Jedna od najpodmuklijih rana iz djetinjstva je kada ste morali biti “mali odrasli”. To se zove parentifikacija – dijete preuzima uloge i odgovornosti koje pripadaju odraslima.
Šta ste možda radili umjesto da se igrate
Možda ćete se prepoznati u ovome:
brinuli ste o mlađoj braći i sestrama kao roditelj,
tješili ste majku ili oca nakon njihovih svađa,
slušali ste njihove probleme kao da ste njihov terapeut,
radili ste poslove odraslih jer “nema ko drugi” – kuhanje, čišćenje, papirologija, briga o bolesnom članu porodice.
Umjesto da vaše potrebe budu na prvom mjestu, naučili ste da su potrebe drugih uvijek važnije.
Kako to kasnije razara psihu
U odrasloj dobi to se često pretvara u:
burnout – izgaranje na poslu i u odnosima, jer uvijek “nosite sve na sebi”,
nemogućnost da kažete “ne” bez osjećaja ogromne krivice,
privlačenje partnera koji očekuju da ih “spašavate” ili da im budete roditelj, ne partner,
duboka usamljenost, jer niko zaista ne vidi koliko vam je teško – naučili ste da glumite da ste “jaki”.
Djetetu koje nikad nije smjelo biti dijete, odrasla dob često postane – produženi rad bez pauze. To je plodno tlo za depresiju, hronični umor i osjećaj besmisla.
odmorimozak.com
Leave a Reply