U svijetu gdje se ljudi svakodnevno okreću skupim dodacima prehrani, novim dijetama i čudesnim pripravcima, priča jedne stogodišnje onkologinje vraća nas jednostavnosti.
Njezina filozofija je jasna, izravna i gotovo nevjerojatno jednostavna: ako želiš dug i zdrav život, izbaci ono što te truje. Bez čarolije. Bez mode. Bez internetskih gurua. Samo mudrost žene koja je ne samo preživjela jedno stoljeće, nego ga je – i proživjela potpuno svjesno, aktivno i zdravo.
Tko je ona?
Ime joj je Galina Vasiljevna (ime izmijenjeno na njezin zahtjev), a rođena je davne 1925. godine. Preživjela je rat, siromaštvo, bolesti i desetljeća izazova – ali nije samo preživjela. Bila je liječnica.
Onkologinja s više od 70 godina iskustva. Tisuće pacijenata prošlo je kroz njezine ruke, a danas, iako joj je 100 godina, još uvijek hoda, razmišlja bistro i ne uzima tablete za tlak, šećer niti srce. U čemu je njezina tajna?
“Nisam mađioničarka. Samo sam prestala jesti ono što me truje.”
Galina Vasiljevna nije vjerovala u čudesa. Nije vjerovala ni u genetiku kao glavni faktor. Vjerovala je u svijest. U naviku. U disciplinu. I – u tanjur. Tvrdi da se bolest, uključujući rak, često rađa upravo na tanjuru. I nije trebalo dugo da u mladosti odluči izbaciti dvije namirnice koje danas mnogi svakodnevno konzumiraju bez razmišljanja.
❌ 1. Šećer – najtiši ubojica
„Šećer je gorivo za tumore“, govorila je bez zadrške. U njezinim očima to nije hrana, nego otrov s lijepim okusom. Nema razlike jede li se u kolačima, čaju, „zdravim“ žitnim pločicama ili jogurtima – šećer se skriva svuda. I svuda ostavlja tragove.
Zašto je toliko opasan? Zato što ne samo da potiče inzulinsku rezistenciju, gojaznost i kronične upale, nego, prema njezinim riječima, „hrani sve loše što može izrasti u tijelu“. Stanice raka ga obožavaju, a organizam starijih osoba s usporenim metabolizmom ne može ga više preraditi kao nekad.
Zamjena? Naravno. Ne treba se odreći slatkog. Samo otrova. Topli kompoti, svježe voće, malo suhih marelica u kaši – to je sasvim dovoljno da zadovoljite potrebu za slatkim, a da ne potkopavate vlastito zdravlje.
„Odrekla sam se šećera, ali ne i okusa.“
❌ 2. Kobasice – hrana koja to više nije
Drugi neprijatelj u tanjuru? Prerađeno meso. Kobasice, hrenovke, paštete, salame… Galina Vasiljevna je prema njima gajila gotovo strah.
„To više nije meso. To je prehrambena misterija s potencijalno smrtnim ishodom“, rekla je. Meso, u svom prirodnom obliku, sadrži vrijedne proteine i aminokiseline. Ali ono što se nalazi u kobasicama je nešto sasvim drugo: nitriti, pojačivači okusa, bojila, zgušnjivači, soja s aromom šunke i lista dodataka koji ne značit ništa vašem tijelu – osim stresa za jetru i kardiovaskularni sustav.
Zamjena? Pravo, kuhano meso. Piletina. Riba. Nešto što ste vidjeli sirovo, sami začinili i sami skuhali. Ne nešto što dolazi u plastičnoj ambalaži i traje mjesecima.
“Tvoje tijelo može probaviti meso. Ali ne može probaviti marketing.”
Što još radi – a što mi zaboravljamo
Osim što se klonila šećera i kobasica, Galina Vasiljevna je imala i nekoliko jednostavnih životnih navika koje ju, kako kaže, održavaju i dan-danas:
Redoviti obroci: Doručak u 8, ručak u 13, večera u 18. Tijelo voli red, ne stres. Kad zna kad će jesti, ne ulazi u paniku i ne gomila zalihe.
Kretanje: Nije trčala maratone, nije bila u teretani. Hodala je. Do trgovine. Po stepenicama. Po parku. „Kretanje nije sport. To je odbacivanje hrđe.“
Mir: Ne dramatizira. Ne paničari. „Ako nešto možeš promijeniti – mijenjaj. Ako ne možeš – ne troši živce.“
Spavanje: 7-8 sati svake noći. Bez TV-a, bez mobitela, bez buke. Tijelo se noću popravlja. Ali samo ako mu damo priliku.
Jutarnji ritual: Čaša tople vode, kriška limuna i žlica lanenog ulja. Svako jutro, već 40 godina. „Jetra mi je zahvalna.“
Zašto ovo ignoriramo?
Jer nije moderno. Nije „se*si“. Nema fancy naziv, nema reklamu. I ne može se naručiti online. U vremenu kada svi tražimo brza rješenja i glamurozne proizvode, istina je jednostavna – ali ne i privlačna.
Galina Vasiljevna ne traži da joj vjerujete. Niti da je slavite. Samo da pogledate tanjur ispred sebe – i zapitate se: hranim li se ili se polako trujem?
Jer možda, da ne jedemo ono što jedemo svaki dan, doživjeli bismo više. Možda i stotu. Na vlastitim nogama. S vlastitim umom. Bez tableta.
I kao što ona kaže:
„Ne tražite lijek – izbacite otrov.“
odmorimozak.com
Leave a Reply