Ruzmarin je biljka koju gotovo svi prepoznaju po prepoznatljivoj, aromatičnoj noti koja obogaćuje mnoga jela. Osim kulinarske vrijednosti, poznat je i po ljekovitim svojstvima, dekorativnom izgledu i otpornosti. Međutim, mnogi koji ga gaje kod kuće primjećuju da biljka s vremenom počne da slabi, gubi boju ili potpuno ugine. Pa kako to da nekim ljudima ruzmarin uspijeva godinama, čak i deceniju?
Odgovor leži u jednostavnoj, ali često zanemarenoj praksi koju iskusni vrtlari koriste bez mnogo pompe. Tajna dugovječnog, jakog i bujnog ruzmarina jeste – pravovremeno orezivanje i dohrana pepelom.
Ruzmarin, iako žilav, nije biljka koja voli zapuštenost. Ako se zanemari, brzo će se pretvoriti u drvenastu, rijetku i beživotnu masu. Ključ zdravog rasta je podsticanje grmolikog oblika, a to se postiže redovnim orezivanjem – ali uz pravi dodatak koji ga hrani.
Taj dodatak je drveni pepeo – prirodan, besplatan i pun kalijuma, koji jača ćelijske zidove biljke i omogućava bolji razvoj. Pepeo iz peći ili roštilja (bez hemikalija i plastike!) obogaćuje tlo i pomaže ruzmarinu da razvije snažno korijenje i gustu, zdravu strukturu.
Način primjene je jednostavan: malo pepela pospite po zemlji oko biljke, a zatim zalijte. Ovaj postupak radite svaka dva do tri mjeseca, ali u malim količinama – previše pepela može poremetiti pH vrijednost tla.
No, orezivanje je ono što pravi razliku između biljke koja preživi sezonu i one koja traje više od deset godina. Kada se ruzmarin orezuje, biljka dobija signal da mora razvijati nove grane, pa se zgušnjava i postaje otpornija na bolesti, sušu i oštrije vremenske uslove.
Prvo orezivanje treba uraditi kada biljka dostigne visinu od oko 20 cm. Uklanjaju se vrhovi, ne više od jedne trećine ukupne visine. Taj proces se ponavlja nekoliko puta godišnje, posebno u proljeće i kasno ljeto. Na taj način se podstiče obnavljanje i jačanje.
Još jedna važna stvar: ruzmarin ne voli stagnaciju vode. Ako je zemlja previše vlažna, korijen počinje da truli. Zato mu je potrebna propusna zemlja i dobra drenaža. Saksije s drenažnim rupama su obavezne ako ga gajite u zatvorenom prostoru.
Ruzmarin voli sunce. I to puno sunca. Ako ga držite u polusjeni, biljka može preživjeti, ali neće biti ni približno bujna kao kada ima barem šest sati direktnog svjetla dnevno. Zato ga stavite uz prozor okrenut ka jugu, balkon, terasu ili dvorište.
Sastojci potrebni za dugotrajan ruzmarin:
Drveni pepeo (bez aditiva)
Oštar baštenski makaz za orezivanje
Saksija sa drenažom ili zemljište s dobrim oticanjem vode
Sunčana pozicija
Umjerena, ali redovna njega
Ako se biljka gaji u saksiji, preporučuje se presađivanje svake dvije do tri godine. Ne mora to biti velika promjena – dovoljno je da se zamijeni dio zemlje i očisti korijenje. Time se izbjegava zbijenost i omogućava biljci da lakše upija hranljive materije.
Još jedna tajna profesionalnih vrtlara jeste povremeno orošavanje ruzmarina, posebno u toplim mjesecima. Na taj način se čuva vlažnost oko listova bez pretjeranog zalivanja korijena.
Tokom zime, ruzmarin koji se drži napolju treba zaštititi. Iako može da preživi blagu zimu, jači mraz mu šteti. Najjednostavnije rješenje je da se premjesti u zatvoren prostor sa dovoljno svjetlosti, ali bez centralnog grijanja koje previše isušuje vazduh.
Zanimljivo je da što ga više koristite – to bolje raste. Često branje grančica za kuvanje stimuliše rast novih izdanaka, a biljka se obnavlja prirodno, bez dodatne intervencije.
Ako želite da podijelite ruzmarin s prijateljima ili proširite svoju baštu, možete ga lako razmnožiti reznicama. Odrežite zdravu granu dužine 10–12 cm, skinite donje listove, stavite u vodu dok se ne razvije korijen, a zatim posadite.
Na ovaj način, iz jedne biljke možete stvoriti čitav aromatični kutak u dvorištu.
Za kraj, treba reći: ruzmarin je biljka koja voli pažnju, ali ne traži previše. Ako je jednom uhodate sa pravom njegom, postaće trajan saputnik vaše kuhinje i bašte. A kada, nakon 10 godina, vaš ruzmarin i dalje bude mirisan, snažan i gust, znaćete da ste napravili nešto zaista posebno.
Leave a Reply