
Ispovest žene čiji je sin srednjoškolac prihvatio bebu koju majka nije htela nateraće vam suze na oči
„Mama, moram ti nešto reći.“ Glas mog sina Filipa je drhtao dok je stajao na vratima, mokar od kiše, sa nečim umotanim u ćebe u naručju. Srce mi je preskočilo, a ruke su mi se automatski spustile na kukove, kao da se spremam da udarim. „Ovo je… ovo je moja ćerka.“
U tom trenutku, moj svet se srušio. Nisam znala šta da kažem, niti kako da reagujem. Samo sam zurila u to malo lice, crveno i naborano, a Filipove oči su tražile oproštaj, razumevanje, bilo šta osim osude. „Filipe… kako? Čija je to beba? Šta se desilo?“
Suze su mu se slivale niz obraze. „Mama, molim te, ne viči. Nisam znao kome drugom da odem. Ena… Ena je otišla. Njeni roditelji su je poslali da živi sa tetkom u Nemačkoj čim su saznali. Rekli su da ne žele ništa sa nama. Ja… nisam znao šta drugo da radim.“
Osetila sam kako mi se noge tresu. Filip, moj dečak, moj ponos, moj najbolji učenik, sada je stajao preda mnom kao otac. U malom gradu blizu Podgorice, gde svi sve znaju i gde se greh ne zaboravlja, ovo je bila sramota koja će nas pratiti godinama. Ali više od sramote, osećala sam strah. Kako ćemo preživeti? Kako ću ja, samohrana majka sa dvoje dece i platom medicinske sestre, odgajiti još jedno dete?
„Sine, uđi unutra. Daj mi bebu.“ Ruke su mi drhtale dok sam uzimala malenu curicu, osećala sam toplinu i težinu novog života. Filip je seo na kauč, pogrbljen, kao da nosi ceo svet na leđima. „Mama, nisam želeo da se ovo desi. Znam da sam pogrešio. Ali ne mogu da je ostavim. Ona nema nikoga osim mene.“
Te noći nisam spavala. Gledao sam bebu kako spava u improvizovanom krevetiću napravljenom od kartonske kutije i pitala se gde sam pogrešila. Da li sam previše radila? Da li sam premalo razgovarala sa Filipom? Sećanja su mi preplavila glavu: kako je Filip uvek bio povučen, kako je Ena dolazila kod nas na palačinke, kako su se smejali u dvorištu. Nisam ni posumnjala da se tu nešto ozbiljno dešava.
Selo je brujalo narednih nekoliko dana. Moja komšinica Anđa je prva došla sa pitanjima: „Jesi li čula šta se desilo kod Petrovića? Kažu da im dete ima dete!“ Samo sam ćutala, osećajući kako me pogledi prate dok idem u prodavnicu ili na posao. Sestra Sanja me je zvala iz Kotora: „Šta ćeš sada da radiš? Ne možeš sve sama! Smeštaj to dete u dom!“
Ali nisam mogla. Kada sam pogledala tu devojčicu, osetila sam ljubav i odgovornost. Filip je bio izgubljen, ali odlučan. „Mama, uradiću sve. Samo da ostane sa nama.“ Počeo je da radi u komšijinoj radionici posle škole, donoseći novac za pelene i mleko. Učio je noću, a ja sam mu pomagala oko bebe.
Jedne večeri, dok sam presvlačila malu Ninu, Filip je seo pored mene. „Mama, misliš li da će mi Ena ikada oprostiti? Da će se vratiti?“ Pogledao sam ga i videla dečaka koji je prerano morao da postane muškarac. „Ne znam, sine. Ali znam da si postupio ispravno. Nisi pobegao. To je hrabrost.“
Najveći udarac je došao od mog oca, dede sa Cetinja, koji je došao nakon što je čuo priče. „Sramota! U moje vreme, ovo bi se sakrilo! Kako si mogla da dozvoliš sinu da ima dete u srednjoj školi?“ Vikao je, i prvi put u životu sam podigla glas na njega. „Tata, ovo nije tvoja sramota. Ovo je naše dete, naša krv. Neću je nikome dati!“
Dani su prolazili u borbi sa predrasudama, siromaštvom i umorom. Filip je završio školu sa odličnim ocenama, iako su ga mnogi izbegavali. Nina je odrasla, a ja sam naučila da je volim kao svoje treće dete. Ponekad bih plakala noću od umora i straha, ali nisam odustajala.
Jednog dana Ena je pozvala iz Nemačke. Poslala je pismo Filipu: „Nisam bila dovoljno hrabra. Oprosti mi. Volim tebe i Ninu, ali ne mogu da se vratim.“ Filip je plakao celu noć, ali je ujutru ustao i otišao na posao. „Mama, biće sve u redu. Obećavam.“
Danas, kada vidim Ninu kako trči po dvorištu i viče „bako!“, znam da sam donela pravu odluku. Nije bilo lako, ali ljubav prema deci je jača od svake osude. Ponekad se pitam: Da li sam mogla bolje? Da li sam trebala biti stroža, ili nežnija? Ali znam jedno – porodica nije ono što drugi misle o nama, već ono što smo spremni da učinimo jedni za druge.
Šta biste vi uradili na mom mestu? Da li biste imali snage da stanete uz svoje dete kada celo selo okrene leđa?
Izvor: stil.kurir.rs
Leave a Reply