Anksioznost je danas jedna od najčešćih psihičkih poteškoća kod djece i odraslih. I dok mnogi njezine simptome prepoznaju tek u odrasloj dobi – poput stalne zabrinutosti, osjećaja nesigurnosti, napetosti, nemogućnosti opuštanja ili napada panike – korijeni anksioznosti vrlo često sežu duboko u djetinjstvo. I to ne zbog jednog traumatičnog događaja, već zbog svakodnevnih, naizgled bezazlenih situacija koje djeca proživljavaju u interakciji s roditeljima.
Roditelji, naravno, ne žele naštetiti svojoj djeci. No, čak i u najboljoj namjeri, određeni obrasci ponašanja mogu u djetetu posijati sjeme nesigurnosti, srama, straha ili osjećaja da nije dovoljno dobro – što su upravo temeljni uzroci anksioznosti.
Prema psiholozima, četiri su glavna problema iz djetinjstva koji često vode do anksioznosti, a devet od deset roditelja (čak i nesvjesno) svakodnevno ponavlja ove pogreške.
1. Pretjerana kontrola
Roditelji koji imaju potrebu kontrolirati svaki aspekt djetetova života, od načina oblačenja do toga kako piše domaću zadaću, mogu razviti u djetetu osjećaj da nije sposobno donositi vlastite odluke.
Iako kontrola često proizlazi iz želje da se dijete zaštiti, dugoročno može imati potpuno suprotan učinak – dijete počinje sumnjati u svoje sposobnosti, razvija strah od pogrešaka i stvara uvjerenje da bez nadzora ne može uspjeti. Taj strah s godinama prerasta u anksioznost jer svaka nova situacija u odrasloj dobi djeluje prevelika, prekomplicirana i preopasna.
2. Oduzimanje prava na emocije
Koliko ste puta čuli (ili možda i rekli) rečenice poput: “Nemoj plakati, nije to ništa strašno”, “Prestani se ljutiti bez razloga”, ili “Ti si preosjetljiv/a.”? Takve poruke, premda često izrečene u najboljoj namjeri, djetetu šalju poruku da su njegove emocije nevažne, neprimjerene ili čak sramotne.
Djeca koja uče potiskivati emocije, kasnije imaju problema s prepoznavanjem i izražavanjem vlastitih osjećaja. Umjesto da se suoče s emocijom, oni je “gutaju” – što dovodi do unutarnje napetosti i, dugoročno, anksioznosti.
3. Perfekcionizam nametnut od roditelja
Roditelji koji imaju visoka očekivanja i stalno ukazuju na pogreške, često nesvjesno šalju poruku da ljubav i prihvaćanje ovise o postignuću. Djeca tada razvijaju uvjerenje da vrijede samo ako su najbolja – u školi, sportu, ponašanju.
Svaka greška za njih postaje prijetnja. To stvara ogroman pritisak i dovodi do kronične anksioznosti. Umjesto da pokušaju, nauče i pogriješe, djeca počinju izbjegavati izazove iz straha da neće ispuniti očekivanja.
4. Nedostatak emocionalne dostupnosti
Roditelji koji su emocionalno distancirani, bilo zbog stresa, preopterećenosti ili vlastitih nerazriješenih trauma, ostavljaju djecu bez ključne emocionalne sigurnosti.
Djeca koja ne osjećaju da ih roditelji vide, čuju i prihvaćaju, često razvijaju osjećaj nesigurnosti i straha od napuštanja. Ova rana nesigurna privrženost vrlo je čest temelj anksioznih poremećaja u odrasloj dobi.
Kako roditelji svakodnevno nesvjesno potiču anksioznost
Gotovo svi roditelji, barem povremeno, čine neke od navedenih pogrešaka. Neki primjeri svakodnevnog ponašanja koje može pridonijeti anksioznosti kod djece uključuju:
Previše ispravljanja i “popravljanja” dječjih odgovora ili postupaka (“Ne tako, daj da ti pokažem kako se to radi”).
Korištenje srama ili krivnje kao odgojnih alata (“Zar te nije sram?”, “Kako si to mogao učiniti?”).
Uspoređivanje s drugom djecom (“Pogledaj kako tvoja sestra to lijepo napravi, a ti…?”).
Zanemarivanje emocija (“Ajde, nije to ništa, nemoj cmizdriti.”).
Pretjerana zabrinutost (“Pazi! Nemoj pasti!”, “Nemoj se igrati tamo, možeš se ozlijediti!”).
Očekivanje savršenstva (“Petica je dobra, ali mogla si i bolje.”).
Nedostatak vremena za slušanje i iskrenu komunikaciju.
Kritiziranje umjesto ohrabrivanja.
Nepriznavanje vlastitih pogrešaka pred djetetom, što djetetu stvara lažnu sliku da mora biti besprijekorno.
Što roditelji mogu učiniti?
Dobra vijest je da promjena roditeljskog ponašanja može duboko utjecati na emocionalni razvoj djeteta – i nikad nije kasno za promjene.
Evo nekoliko savjeta:
Pokažite djetetu da je voljeno i prihvaćeno bez uvjeta.
Dajte djetetu prostor da pogriješi i nauči iz pogreške.
Slušajte njegove emocije bez osuđivanja ili umanjivanja.
Ohrabrujte, a ne kontrolirajte.
Budite emocionalno prisutni – i u dobrim i u lošim trenucima.
U konačnici, anksioznost ne dolazi “iz vedra neba”. Najčešće je to rezultat dugotrajnog osjećaja nesigurnosti, neprihvaćenosti ili neadekvatnosti koji se razvija još u djetinjstvu. Svaki roditelj, uz malo svjesnosti i suosjećanja, može pomoći svome djetetu da izgradi unutarnji mir, sigurnost i otpornost na stres.
odmorimozak.com
Leave a Reply