Depresija i anksioznost nisu samo slučajne pojave koje se iznenada javljaju u odrasloj dobi. Iako genetika, hormonski disbalansi i svakodnevni stresovi imaju svoj utjecaj, psiholozi sve češće ukazuju na to da se korijeni ovih mentalnih stanja mogu pronaći mnogo ranije – u djetinjstvu. I to ne bilo kakvom djetinjstvu, nego onom koje je obilježeno određenim iskustvima koja ostavljaju dugotrajan trag.
Prema brojnim istraživanjima, postoji snažna povezanost između ranih trauma i kasnijih problema s mentalnim zdravljem. Četiri specifična iskustva iz djetinjstva posebno se ističu kao zajednički nazivnik kod velikog broja ljudi koji se bore s anksioznošću i depresijom u odrasloj dobi.
U nastavku donosimo upravo tih 4 iskustva koja često obilježavaju djetinjstvo osoba koje kasnije pate od ovih stanja:
1. Odrastanje uz emocionalno nedostupne ili kritične roditelje
Jedno od najsnažnijih prediktora buduće anksioznosti ili depresije je emocionalna hladnoća roditelja. Djeca koja nisu dobivala toplinu, podršku i bezuvjetnu ljubav razvijaju osjećaj da nisu vrijedna pažnje. Ako su roditelji često bili odsutni – fizički ili emocionalno – dijete uči potiskivati svoje emocije i razvija duboko ukorijenjeni osjećaj nesigurnosti.
Još gori učinak imaju roditelji koji su bili izrazito kritični, zahtjevni ili skloni omalovažavanju. Takva djeca odrastaju s unutarnjim glasom koji ih stalno podsjeća da nisu dovoljno dobra.
U odrasloj dobi, taj glas postaje izvor depresivnih misli i samoprezira. Anksioznost se rađa iz stalne potrebe da budu “dovoljno dobri”, kako bi napokon zaslužili prihvaćanje koje nikada nisu imali.
2. Često suočavanje s osjećajem odbacivanja ili izolacije
Dijete koje često osjeća da ga vršnjaci ne prihvaćaju, koje je bilo izloženo ruganju, ignoriranju ili isključivanju iz grupa, vrlo lako razvija nisko samopouzdanje. Odbacivanje, posebno u osjetljivim godinama ranog razvoja, duboko narušava sliku o sebi.
Mnoga djeca koja su bila “drugačija” – zbog izgleda, govora, siromaštva, školskog uspjeha ili introvertnosti – kasnije u životu osjećaju snažnu nesigurnost u socijalnim situacijama. Boje se odbacivanja, stalno preispituju kako ih drugi doživljavaju i žive u iščekivanju kritike. Ova konstantna unutarnja napetost često prelazi u anksioznost. Kada osoba počne vjerovati da “nije dovoljno dobra da bude voljena”, depresija postaje neminovna.
3. Svjedočenje porodičnim konfliktima, svađama ili nasilju
Dijete koje redovito svjedoči verbalnim ili fizičkim sukobima među roditeljima ili drugim članovima obitelji, raste u okruženju koje nije sigurno. Kad dom, koji bi trebao biti izvor sigurnosti, postane poprište tenzije i straha, dijete razvija hiperbudnost – stalnu pripravnost na opasnost.
Takva djeca često imaju povišene razine hormona stresa i ne mogu se opustiti ni kad su izvan opasnosti. Kasnije, kao odrasli, imaju problema s povjerenjem, s osjećajem kontrole, sklona su preuveličavanju potencijalnih prijetnji i često doživljavaju napadaje panike. Depresija se javlja kao posljedica iscrpljenosti, osjećaja nemoći i duboke tuge zbog nesaniranih rana.
4. Odrastanje uz osjećaj da moraju biti „odrasli prije vremena“
Kada dijete mora preuzeti odgovornosti koje ne pripadaju njegovoj dobi – primjerice, brinuti se za mlađu braću i sestre, emocionalno “spašavati” roditelje, donositi važne odluke, tješiti majku nakon svađa s ocem – ono preskače ključnu fazu bezbrižnog razvoja. Takva djeca vrlo rano uče da moraju biti jaka, samostalna i „ne smiju pokazivati slabost“.
Problem je u tome što unutarnje dijete u njima nikada nije dobilo prostor da bude dijete. Iza fasade odraslosti često se krije duboka emocionalna ranjivost. Kasnije, ta potisnuta ranjivost zna izbiti u obliku depresije – jer osoba ne zna kako se nositi s vlastitim emocijama kad više ne može glumiti jaku. Anksioznost, s druge strane, proizlazi iz stalnog osjećaja da sve mora biti pod kontrolom – jer u djetinjstvu, kontrola je bila jedini mehanizam preživljavanja.
Zaključak: rana iskustva stvaraju unutarnji svijet
Iako nije svaka osoba koja je imala ova iskustva osuđena na depresiju ili anksioznost, važno je razumjeti da se mnogi obrasci ponašanja, razmišljanja i emocionalnih reakcija formiraju u ranoj dobi. Djetinjstvo je temelj našeg emocionalnog svijeta, a ono što se tada dogodi, često oblikuje kako ćemo kasnije doživljavati sebe, druge i svijet oko nas.
Dobra vijest je da se obrasci mogu promijeniti. Prepoznavanje vlastitih rana prvi je korak prema iscjeljenju. Terapeutski rad, emocionalna edukacija i razvijanje suosjećanja prema vlastitom djetetu u sebi – sve su to alati koji mogu pomoći da se depresija i anksioznost ublaže, a život proživi s više mira, razumijevanja i slobode.
odmorimozak.com
Leave a Reply