Te noći Central Park je bio prekriven snijegom, a grad je djelovao kao da je utihnuo. Ethan Voker, mladi milijarder i vlasnik tehnološkog carstva, vraćao se iz kasnog sastanka kada je kraj klupe ugledao nešto što ga je zaustavilo.
Pomislio je da je to samo gomila starih ćebadi – sve dok nije ugledao malu ruku kako viri iz snijega.Ispod sloja promrzle odjeće ležala je tinejdžerka, blijeda i onesviješćena, držeći dvoje malih beba u naručju. Njihovi tihi jecaji jedva su se čuli.Bez razmišljanja, Ethan ih je podigao i otrčao do svog automobila. „Izdržite… molim vas,“ ponavljao je dok je zvao svog ljekara.
Nekoliko minuta kasnije, stigao je u svoju privatnu rezidenciju i naredio da pripreme gostinsku sobu i medicinsku pomoć.Dva sata poslije, bebe su bile umotane i tople, a djevojka je ležala sa infuzijom pored kreveta. Ethan je sjedio pored nje dok joj se kapci nisu zatresli.
„Gdje… sam ja?“ prošaptala je.„Na sigurnom si,“ rekao je tiho. „Ja sam Ethan. Našao sam te u parku. Kako se zoveš?“„Sofija,“ izustila je i pogledala ka bebama. „To su moji braća – Lukas i Mateo.“
Ethan je duboko udahnuo. „Gdje je tvoja majka?“Sofiji su zasuzile oči. „Ostavila nas je. Rekla je da ide po hranu… ali se nikad nije vratila.“„Kako se zove?“ pitao je, osjećajući knedlu u grlu.„Natalie Ríos.“
Ethanovo lice problijedi. To je bilo ime njegove prve ljubavi – žene koja je nestala prije mnogo godina.A sada je pred njim ležala djevojka sa njenim očima – i bebe koje možda nose njegovo prezime…
Ethan je ostao da sjedi pored kreveta, ruke stisnute u pesnice. U glavi mu je odjekivalo to ime – Natalie Ríos. Bilo je prošlo sedam godina od kada je nestala iz njegovog života, bez poruke, bez oproštaja.„Sofija,“ rekao je tiho, „koliko imaš godina?“
„Sedamnaest,“ odgovorila je, glasom jedva čujnim.Ethan je klimnuo, osjećaj težine mu je pritiskao grudi. Natalie je otišla baš te godine kada je Sofija rođena. Da li je moguće…?
Dok Sofija ponovo tone u san, Ethan izlazi iz sobe i traži da ga doktor sačeka u biblioteci. „Hoću test očinstva,“ rekao je, glasom koji nije trpio prigovor. „Diskretno. Odmah.“
Satima kasnije, Ethan je sjedio u radnoj sobi i gledao snijeg kroz prozor. Njegova vila je bila tiha, osim zvuka vjetra i povremenog plača beba. U njemu se miješala ljutnja, strah i nada.Narednog jutra, Sofija je bila budnija. Sjela je na krevet i gledala ga dok je ulazio. „Zašto mi pomažeš?“ upitala je.
„Jer niko drugi nije,“ odgovorio je. „I jer moram da znam istinu.“Sofija je spustila pogled. „Mama je uvijek pričala o čovjeku kojeg je voljela. Rekla je da ju je jednom davno ostavio jer je njegov svijet bio previše bogat za nju.“
Ethan je osjetio knedlu u grlu. „Nisam ja ostavio nju. Jednog dana samo je nestala.“Sofija ga je pogledala. „Rekla je da je otišla da te zaštiti. Da ljudi oko tebe ne bi prihvatili nju – i mene.“
Prije nego što je Ethan stigao da odgovori, stigli su rezultati testa. Njegove ruke su drhtale dok je otvarao koverat.„Gospodine Voker,“ rekao je doktor. „Sofija je… vaša kćerka.“
Ethan je zatvorio oči, osjećajući kako mu suze peku kapke. Godinama je mislio da je Natalie samo okrenula leđa njihovoj ljubavi – a sada je gledao svoje dijete koje je raslo bez njega.
Vratio se u sobu. Sofija je gledala u njega, tražeći odgovor. Ethan je kleknuo pored kreveta.„Ti si moja kćerka,“ rekao je, glasom promuklim od emocija. „I od ovog trenutka više nikada nećeš biti sama.“
Sofiji su niz obraze potekle suze. „Nisam htjela da dođem u tvoj život na ovakav način. Samo… nisam imala gdje.“Ethan ju je zagrlio prvi put, čvrsto, kao da nadoknađuje svih sedamnaest izgubljenih godina.
Narednih dana, Ethan je pretražio sve što je mogao o Natalie. Njegovi privatni istražitelji otkrili su da je umrla prije nekoliko mjeseci – radila je dva posla da prehrani Sofiju i blizance.Ethan je stajao na njenom grobu nekoliko dana kasnije, Sofija pored njega, držeći ga za ruku. „Hvala ti što si mi je ostavila,“ šapnuo je u hladan zrak.
Mjesecima kasnije, vila više nije bila hladna i tiha. Sofija je imala privatne časove, blizanci su veselo puzali po dnevnoj sobi, a Ethan se po prvi put u godinama smijao iskreno.
„Znaš,“ rekla je Sofija jednog jutra dok su doručkovali, „mislim da bi mama bila ponosna na nas.“Ethan se nasmiješio i klimnuo. „Ovo je naš novi početak. I obećavam ti – nikada te više neću izgubiti.“
Leave a Reply