Kad sam prvi put \u010dula re\u010denicu da od nekih ljudi treba bje\u017eati, \u010dak i kad su ti rod ro\u0111eni, iskreno \u2014 zasmetalo mi je. Zvu\u010dalo mi je grubo, gotovo nezahvalno. Mi smo nau\u010deni da se porodica trpi. Da se krv ne pori\u010de. Da se pra\u0161ta vi\u0161e nego drugima, jer eto, \u201c\u0161to \u0107e\u0161, na\u0161i su\u201d. Ali godine, i nekoliko te\u0161kih razgovora, nau\u010de \u010dovjeka da bliskost po ro\u0111enju nije isto \u0161to i sigurnost.<\/p>\n
Nekad je ba\u0161 porodica mjesto gdje se najvi\u0161e umorimo. Ne zato \u0161to ih ne volimo, nego zato \u0161to nas tamo najvi\u0161e boli kad ne\u0161to nije u redu. I tu najte\u017ee pada priznanje da nas neko ne voli dobro, iako nam je ime zapisano u istom porodi\u010dnom stablu.<\/p>\n
Nije ovo poziv da se ljudi olako prekri\u017ee iz \u017eivota. Nije ni pri\u010da o tome da se svaka sva\u0111a pretvara u vje\u010dni raskid. Ali postoje ljudi koji ne nose samo svoje probleme. Oni ih sipaju i u tvoj \u017eivot, polako, kao da je to sasvim normalno. I psiholozi \u010desto upozoravaju na to da nije zdravo ostajati pored onih koji nas stalno iscrpljuju, poni\u017eavaju ili prevrtljivo vuku nazad. Posebno kad su to ljudi od kojih bi \u010dovjek, barem u teoriji, trebao dobiti oslonac.<\/p>\n
Ovo je valjda najlukavija vrsta. Takvi ljudi ne\u0107e uvijek vikati. Nekad \u0107e se \u010dak smije\u0161iti dok ti zabadaju rije\u010dima malo po malo. Re\u0107i \u0107e ne\u0161to uvredljivo, pa dodati: \u201cMa zna\u0161 da se \u0161alim.\u201d I tu je zamka. Jer ako se naljuti\u0161, ispadne\u0161 osjetljiv. Ako \u0161uti\u0161, oni idu dalje.<\/p>\n
Poznajem jednu \u017eenu, trideset i ne\u0161to godina, koja mi je jednom rekla da joj je majka cijeli \u017eivot govorila kako \u201cnije za velike stvari\u201d. Nije to govorila svaki dan. Nije to bila otvorena okrutnost. Bile su to sitne re\u010denice, usputne opaske, komentari o izgledu, poslu, glasu, karakteru. I sve zajedno, nakon godina, napravi duboku ogrebotinu. \u010covjek vi\u0161e ni ne zna gdje prestaje tu\u0111i glas, a po\u010dinje njegov unutra\u0161nji kriti\u010dar.<\/p>\n
Takvi ljudi obi\u010dno tvrde da su iskreni. A zapravo su samo nepa\u017eljivi prema tu\u0111im ranama. I to je, po meni, jedan od najgorih oblika \u201ciskrenosti\u201d.<\/p>\n
Ovo su ljudi zbog kojih se osje\u0107a\u0161 lo\u0161e i kad nisi ni\u0161ta napravio. Kad ne do\u0111e\u0161, kriv si. Kad do\u0111e\u0161, nisi do\u0161ao dovoljno raspolo\u017een. Kad pomogne\u0161, mogli su i vi\u0161e o\u010dekivati. Kad ka\u017ee\u0161 da ne mo\u017ee\u0161, naprave od tebe sebi\u010dnjaka.<\/p>\n
Takvi odnosi znaju biti posebno te\u0161ki u porodici, jer krivnja tada nosi masku du\u017enosti. \u201cPa valjda \u0107e\u0161 pomo\u0107i, to ti je otac.\u201d \u201cKako mo\u017ee\u0161 re\u0107i ne, to ti je sestra.\u201d \u201cNije lijepo da se udaljava\u0161, to su ti najbli\u017ei.\u201d I onda sjedi\u0161 s tom re\u010denicom u sebi kao s dugom koji nikad ne prestaje.<\/p>\n
Ali bliskost ne daje nekome pravo da te emocionalno ucjenjuje. Ne zna\u010di da mora\u0161 trpjeti samo zato \u0161to ste dijelili isti dom, ili isto prezime, ili sje\u0107anja iz djetinjstva. Ako ti se svaka interakcija pretvara u ispit savjesti, ako nakon svakog susreta ide\u0161 ku\u0107i prazniji nego \u0161to si bio, onda to nije odnos koji hrani. To je odnos koji tro\u0161i.<\/p>\n
I tu ljudi \u010desto grije\u0161e: misle da su lo\u0161i ako postave granicu. A granica nije napad. Granica je self-odbrana. Ponekad vrlo tihi, ali jedini zdrav odgovor.<\/p>\n
Ovo su ljudi s kojima je uvijek problem \u201cne\u0161to drugo\u201d. Uvijek je kriv neko tre\u0107i. Vjetar. Sudbina. Lo\u0161 dan. Tvoj ton. Tvoja reakcija. Njih nikad. I mo\u017eda bi \u010dovjek mogao \u017eivjeti pored takve osobe da se radi o jednom ili dva slu\u010daja. Ali ako je to obrazac, ako godinama nema ni trunke iskrene odgovornosti, onda si zapravo u odnosu s nekim ko ne \u017eeli rasti.<\/p>\n
Takvi ljudi vole da sve ostane isto, samo da ti bude\u0161 manje osjetljiv, manje zahtjevan, manje glasan, manje svoj. Jer tako je njima lak\u0161e. Ne moraju gledati u vlastite gre\u0161ke. Ne moraju se mijenjati. A ti polako nau\u010di\u0161 da je bolje pre\u0161utjeti nego otvoriti temu, jer \u0107e\u0161 opet zavr\u0161iti kao problem.<\/p>\n
\u010cini mi se da je to mo\u017eda i najtu\u017eniji dio. Ne \u0161to te povrijede jednom, nego \u0161to te godinama ubje\u0111uju da pretjeruje\u0161. A nisi. Samo si se umorio od toga da uvijek ti bude\u0161 onaj koji razumije, dok tebe niko ne razumije.<\/p>\n