U svijetu u kojem se mozak \u010desto do\u017eivljava samo kao \u201etvornica sje\u0107anja\u201c ili \u201era\u010dunalo koje procesira informacije\u201c, ruska neuroznanstvenica i profesorica Tatjana \u010cernigovska unosi osvje\u017eavaju\u0107u dozu stvarnosti. Ona podsje\u0107a da na\u0161 mozak nije pasivan organ ve\u0107 \u017eivo, aktivno bi\u0107e koje zahtijeva stalnu pa\u017enju, izazove i \u2013 smisao.<\/p>\n
Njezina poruka nije usmjerena samo mladima. Naprotiv, obra\u0107a se onima koji su zakora\u010dili u tre\u0107u \u017eivotnu dob, onima koji su pre\u0161li prag mirovine, ali ne \u017eele da im \u017eivot postane stati\u010dan. Prema \u010cernigovskoj, starost nije vrijeme mirovanja, ve\u0107 test za um. A kako taj test polo\u017eiti s \u010dvrstom ocjenom? Odgovor le\u017ei u tri jednostavna, ali mo\u0107na pravila.<\/p>\n
1. Mozak mora da radi. I to te\u0161ko.<\/strong><\/p>\n Najgora stvar koju mo\u017eete u\u010diniti za svoj mozak je \u2013 dosada. Prema Tatjani \u010cernigovskoj, um se ne odr\u017eava gledanjem serija ili rje\u0161avanjem jednostavnih kri\u017ealjki. On se hrani izazovima. \u0160to te\u017ei zadaci, to mozak du\u017ee ostaje vitalan i o\u0161tar.<\/p>\n Ona isti\u010de kako ljudi koji cijeli \u017eivot rje\u0161avaju slo\u017eene probleme \u2013 znanstvenici, stvaraoci, istra\u017eiva\u010di \u2013 \u010desto zadr\u017ee mentalnu bistrinu i dubinu sve do duboke starosti. Njihov mozak se pona\u0161a poput maratonca: ne prestaje trenirati, ne ulazi u fazu mirovanja.<\/p>\n Zanimljivo je kako profesorica uo\u010dava prve znakove mentalne stagnacije kroz svakodnevne navike. Prisje\u0107a se svoje u\u010diteljice koja je, kada je prestala nositi \u0161tikle, zapravo nesvjesno najavila da ne\u0161to u njenom umu posustaje. Metafora je jasna: kada prestanemo raditi stvari koje su bile sastavni dio na\u0161e osobnosti, um po\u010dinje gasiti motore.<\/p>\n Za primjer navodi i svoju baku, koja je u dubokoj starosti znala napamet ogromne stihove koje je nau\u010dila jo\u0161 kao dijete. Nije zaboravila ni jedan stih. To je mozak koji ne hr\u0111a, koji ne posustaje \u2013 jer je uvijek radio.<\/p>\n Poruka je jasna: mozak tra\u017ei dnevne izazove. I ne, nije dovoljno otvoriti knjigu tek kad se pitate gdje su vam nao\u010dale. Po\u010dnite sada \u2013 \u010ditajte, u\u010dite, rje\u0161avajte kompleksne probleme. Znoj na \u010delu znak je da radite pravu stvar.<\/p>\n 2. \u017divot bez smisla je kao pepeo bez plamena<\/strong><\/p>\n Drugo pravilo ti\u010de se ne\u010dega jo\u0161 dubljeg \u2013 smisla \u017eivota. Bez smisla, ka\u017ee profesorica, svi poku\u0161aji da aktiviramo mozak padaju u vodu. Mo\u017eemo raditi Sudoku do sutra, ali ako nemamo unutarnji razlog zbog kojeg ustajemo iz kreveta \u2013 sve postaje besmisleno.<\/p>\n Smisao se, prema njezinim rije\u010dima, ne stvara u mirovini. On se gradi od ranog djetinjstva, kroz vrijednosti, ciljeve i strasti koje njegujemo. Ako cijeli \u017eivot tr\u010dimo za ukusnom hranom, \u0161opingom i materijalnim stvarima, do\u0107i \u0107e trenutak kada \u0107emo se suo\u010diti s prazninom. Tijelo i mozak tada gube motivaciju.<\/p>\n O\u0161tro kritizira dru\u0161tvene mre\u017ee, reality emisije i \u201epraznu zabavu\u201c. Gledanje povr\u0161nih sadr\u017eaja, ka\u017ee, sli\u010dno je poku\u0161aju da vodom napunimo kantu punu rupa \u2013 trud postoji, ali u\u010dinak ne.<\/p>\n Zato poti\u010de svakoga da prona\u0111e ono \u0161to im pali iskrice u o\u010dima. To ne mora biti grandiozno \u2013 mo\u017ee biti vrt, slikanje, volontiranje, pisanje, pomaganje drugima. Bitno je da vas \u010dini \u017eivima.<\/p>\n