Depresija i anksioznost nisu samo slu\u010dajne pojave koje se iznenada javljaju u odrasloj dobi. Iako genetika, hormonski disbalansi i svakodnevni stresovi imaju svoj utjecaj, psiholozi sve \u010de\u0161\u0107e ukazuju na to da se korijeni ovih mentalnih stanja mogu prona\u0107i mnogo ranije \u2013 u djetinjstvu. I to ne bilo kakvom djetinjstvu, nego onom koje je obilje\u017eeno odre\u0111enim iskustvima koja ostavljaju dugotrajan trag.<\/p>\n
Prema brojnim istra\u017eivanjima, postoji sna\u017ena povezanost izme\u0111u ranih trauma i kasnijih problema s mentalnim zdravljem. \u010cetiri specifi\u010dna iskustva iz djetinjstva posebno se isti\u010du kao zajedni\u010dki nazivnik kod velikog broja ljudi koji se bore s anksiozno\u0161\u0107u i depresijom u odrasloj dobi.<\/p>\n
U nastavku donosimo upravo tih 4 iskustva koja \u010desto obilje\u017eavaju djetinjstvo osoba koje kasnije pate od ovih stanja:<\/p>\n
1. Odrastanje uz emocionalno nedostupne ili kriti\u010dne roditelje<\/strong><\/p>\n Jedno od najsna\u017enijih prediktora budu\u0107e anksioznosti ili depresije je emocionalna hladno\u0107a roditelja. Djeca koja nisu dobivala toplinu, podr\u0161ku i bezuvjetnu ljubav razvijaju osje\u0107aj da nisu vrijedna pa\u017enje. Ako su roditelji \u010desto bili odsutni \u2013 fizi\u010dki ili emocionalno \u2013 dijete u\u010di potiskivati svoje emocije i razvija duboko ukorijenjeni osje\u0107aj nesigurnosti.<\/p>\n Jo\u0161 gori u\u010dinak imaju roditelji koji su bili izrazito kriti\u010dni, zahtjevni ili skloni omalova\u017eavanju. Takva djeca odrastaju s unutarnjim glasom koji ih stalno podsje\u0107a da nisu dovoljno dobra.<\/p>\n U odrasloj dobi, taj glas postaje izvor depresivnih misli i samoprezira. Anksioznost se ra\u0111a iz stalne potrebe da budu \u201cdovoljno dobri\u201d, kako bi napokon zaslu\u017eili prihva\u0107anje koje nikada nisu imali.<\/p>\n 2. \u010cesto suo\u010davanje s osje\u0107ajem odbacivanja ili izolacije<\/strong><\/p>\n Dijete koje \u010desto osje\u0107a da ga vr\u0161njaci ne prihva\u0107aju, koje je bilo izlo\u017eeno ruganju, ignoriranju ili isklju\u010divanju iz grupa, vrlo lako razvija nisko samopouzdanje. Odbacivanje, posebno u osjetljivim godinama ranog razvoja, duboko naru\u0161ava sliku o sebi.<\/p>\n Mnoga djeca koja su bila \u201cdruga\u010dija\u201d \u2013 zbog izgleda, govora, siroma\u0161tva, \u0161kolskog uspjeha ili introvertnosti \u2013 kasnije u \u017eivotu osje\u0107aju sna\u017enu nesigurnost u socijalnim situacijama. Boje se odbacivanja, stalno preispituju kako ih drugi do\u017eivljavaju i \u017eive u i\u0161\u010dekivanju kritike. Ova konstantna unutarnja napetost \u010desto prelazi u anksioznost. Kada osoba po\u010dne vjerovati da \u201cnije dovoljno dobra da bude voljena\u201d, depresija postaje neminovna.<\/p>\n 3. Svjedo\u010denje porodi\u010dnim konfliktima, sva\u0111ama ili nasilju<\/strong><\/p>\n Dijete koje redovito svjedo\u010di verbalnim ili fizi\u010dkim sukobima me\u0111u roditeljima ili drugim \u010dlanovima obitelji, raste u okru\u017eenju koje nije sigurno. Kad dom, koji bi trebao biti izvor sigurnosti, postane popri\u0161te tenzije i straha, dijete razvija hiperbudnost \u2013 stalnu pripravnost na opasnost.<\/p>\n Takva djeca \u010desto imaju povi\u0161ene razine hormona stresa i ne mogu se opustiti ni kad su izvan opasnosti. Kasnije, kao odrasli, imaju problema s povjerenjem, s osje\u0107ajem kontrole, sklona su preuveli\u010davanju potencijalnih prijetnji i \u010desto do\u017eivljavaju napadaje panike. Depresija se javlja kao posljedica iscrpljenosti, osje\u0107aja nemo\u0107i i duboke tuge zbog nesaniranih rana.<\/p>\n