Nema ve\u0107eg grijeha nego ostaviti nekoga ko vjeruje u tebe, znao je govoriti dobri na\u0161 D\u017eemo.\u201dOstaviti nekoga ko gleda samo u tebe.Ko te i\u0161\u010dekuje, o tebi ovisi i tebi se nada.\u201d Petnaest punih godina kako sam slu\u017ei svoju Eminu. Petnaest godina kako je prikovana za postelju.Mo\u017edani.<\/p>\n
Ni govoriti ne mo\u017ee. Ni izraziti osje\u0107aje. A proveo je \u201crahat\u201d u penziji samo 2 godine. I onda se njegovoj Emini desi\u2026 Imaju troje djece. Oni su insistirali da se oni skrbe o njoj. Da je odvedu sebi. D\u017eemo nije htio da \u010duje.<\/p>\n
Napravio je sebi svakodnevni raspored. Ujutro je presvla\u010di, izbri\u0161e i nahrani. Onda on dugo pije kafu pored nje, postavi je uz pomo\u0107 fleksibilnog kreveta u polusjede\u0107i polo\u017eaj, i pri\u010da joj. Dugo. Predugo. Kao da ostvaruje aktivni dijalog sa njom. A kod nje trajna afazija. Senzomotorna. Niti mo\u017ee, niti zna govoriti.<\/p>\n
A on je uporan.Zna pri\u010dati o ranijim, pro\u0161lim vremenima iz njihove mladosti.Iz ranog bra\u010dnog \u017eivota do sada\u0161njih svakodnevnih doga\u0111aja. I to tako temeljito kao da Emini podnosi izvje\u0161taj. Kao da joj evocira uspomene na minula vremena. Pri\u010da joj o djeci. Njihovim porodicama. Uspjesima. Unucima. Pri\u010da o njenim zlatnim rukama u kuhinji. Nadaleko nije bilo takve kuharice. Znali su to i njegovi prijatelji i kolege iz Kombinata kada bi dolazili kod njih. Znali su to i njihovi zajedni\u010dki prijatelji. Poslije kafe, bi je znao prebrisati miri\u0161ljavim maramicama i masirati mjesta pritiska. Za tolike godine nema niti jedne dekubitalne rane.<\/p>\n
Medicinari bi rekli:\u201dSavr\u0161ena njega.\u201d Onda bi je dugo \u010de\u0161ljao i poslije ostavio da odspava do ru\u010dka. Poslije ru\u010dka bi joj ponovo dugo pri\u010dao.I tako svaki dan.To je radio i kada su djeca tu. Oni bi se znali \u010duditi koliko snage i ljubavi u jednom grubom fizi\u010dkom radniku Kombinata. Kada bi ga upitali kako izdr\u017eava sve ove godine,znao bi re\u0107i:\u201dI to je premalo koliko je zaslu\u017eila. Ne mogu joj se nikada odu\u017eiti. I to je najmanje \u0161to mogu uraditi za nju. Godine su to. Vidje\u0107ete.To prevazilazi ljubav. To je ne\u0161to mnogo ve\u0107e. Ne znam vam kazati \u0161to, ali ve\u0107e je. Sve do danas.. Danas je prestalo..<\/p>\n
Jer danas ga nema vi\u0161e. Njega. Na\u0161ao ga sin Nusret u kupatilu preko kade. Pripremao svojoj Emini kupku. Oti\u0161ao prije nje.Tolike godine ona bolesna.Tolike godine pa\u017enje, njege i nesebi\u010dne cjelodnevne ljubavi. Mnoge generacije \u0107e pamtiti toliku po\u017ertvovanost i hizmet. I ljubav.<\/p>\n
I suosje\u0107ajnost. Ne\u0161to \u0161to je danas tako rijetko. U domenu nemogu\u0107eg. Odre\u0111eno je , da njegova du\u0161a prva ode svome Gospodaru.<\/p>\n
Kada su se danas okupila djeca oko Emine, ona je shvatila. Iako afazi\u010dna da nema njega. Njegovih ruku. Njegovoga glasa. I dvije krupne suze se otkotrlja\u0161e iz krajeva oka niz Eminino bezizra\u017eajno lice. Jer zna. Osje\u0107a. Da bez njega ne\u0107e dugo..Da je oti\u0161ao njen skrbnik. Pratitelj. \u017divotni drug. Nezamjenjiv oslonac i podr\u0161ka.<\/p>\n
Da je sa njegovim odlaskom i njeno pri kraju.Napolju ki\u0161a ne prestaje padati, kao da oplakuje Emininu sudbinu. Kao da dodaje dodatni dekor tuge, a no\u0107 lagano i neprimjetno spusti svoj ogrta\u010d na na\u0161e malo mjesto ovijeno tugom.<\/p>\n
Elvir Pe\u0161tali\u0107<\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"